U cijelosti prenosimo članak s morski.hr jer je vrijedan prenošenja. Od kad je ljudi i mora, ribarilo se, plovilo i koristilo morske blagodati. Od kad je škrinje i kapitalizma, krenulo se neumjereno grabiti, piše Jurica Gašpar.
Najprije je „mali hrvacki ćovijek“ krenuo krasti eksploziv prilikom gradnje Jadranske magistrale. Mnogi su ostali bez prstiju, jer „mali hrvacki ćovijek“ nije ekspert za dinamit, ali se u sve razumije. Eksplozivom su doslovno tamanili ribu, morsko dno, obalu, a neki su proslavili svoja mala mjesta na sličan način kako to danas rade pirati Adenskog zaljeva. Snimljena je tako o njima i dokumentarna emisija Televizije Zagreb iz 1974. „Dinamitaši“, koja govori o poštenim ribarima kao i onima koji su tada na taj način nezakonito kasapili i prikupljali ribu.
Tako su to radili naši stari…
Romantizirana verzija tradicionalnog života u našem priobalju prepuna je laži. Do te mjere da osim što lažemo turistima (primjerice, rodna kuća Marka Pola sagrađena je 200 godina nakon njegove smrti), lažemo često sami sebi da je ono što radimo protiv prirode i često protuzakonito, zapravo opravdano. Najgore od svega je da lažemo i našoj djeci. Onda se ona tako odgajaju da budu novi „mali hrvacki ćovijeci“ kojima će uvijek za sve krivi biti drugi, a oni nikad neće naučiti preuzeti odgovornost za svoja djela. Jadran je u tom kontekstu “naš, a ne njihov”, ali u zbilji svačiji i ničiji.
Tako se često može čuti priča o tradicijskom ribarstvu u Hrvata, koje je osim dinamita, svojedobno uključivalo bjesomučno ubijanje dupina, kitova, morskih pasa. Naši stari su iz istog opravdanja „kidaju nam mreže“, doslovno istrijebili sredozemne medvjedice…
Dovoljno smo već pričali o „stručnjacima“ u Zagrebu, koji svoj izborni skorbut prikupljaju između ostalog i dozvoljavanjem tzv. tradicijskog ribarstva u koje spadaju ludar i šabakun, vrsta ribolova za koju su prekaljeni stručnjaci više puta kazali da to nije ništa do ihtiocid i stvaranje potpunog nereda na moru. Nedavno je tako načelnik Konavala molio ministricu poljoprivrede da produlji mogućnost ribolova mrežama potegačama. Treba li reći da potezanje mreža električnom koloturom nije tradicijski ribolov?
Nitko nije kriv, ali su krivi svi drugi
„Mali hrvacki ćovijek“ nije tu stao, jer su svenarodne sintagme „on je krao, ali je i nama dao“, „kradu oni, pa mogu i ja“, „zašto njih ne dirate, nego nas?“, preživjele sve sustave i postale dio folklora i toliko uobičajena poštapalica, da će vam prosječan maleni hrvatski devastator to agresivno nametnuti kao argument svoje teze u kojoj potpuno opravdava uništavanje svega što u moru živi.
Nitko se ne osjeća kriv za izlov Jadrana. „Mali hrvacki ćovijek“ bjesomučno godinama lovi i prodaje ribu, iako ima dozvolu za ulov koji se ne smije prodavati i koji je za osobne potrebe. Migavičari kažu da nisu krivi, jer rade po propisima. Plivarice koje imaju mreže i po 70 metara visoke i svjetla kojima možeš osvijetliti stadion nisu također krive. Ronioci koji dnevno dižu po 30-40 kg hobotnica i druge ribe naravno, nisu krivi. Više ne možeš školjku vidjeti uz more. Nisu krivi ni razbijači obale koji čupaju prstace. Vlasnici restorana čiji gosti žderu zabranjene školjke, također nisu krivi. Koće, pogađate, ni one naravno nisu krive, jer potežu samo najnužnije. Vlasnici viletina, apartmana ili kuća uz more, njihovo betoniranje obale i septičke jame, također nisu krivi. Još manje su krivi lokalni šerifići čiji investitori prirodne plaže s plavim zastavama nasipaju smeđim građevinskim i drugim otpadom. To što se bjesomučno godinama tamani podmorje, nije razlog nestanka ribe. Nisu eto tako krivi ni „mali hrvacki ćovijeci“ od kojih neki u moru drže i po 50 vrša bez dozvola.
I tako bi mogli nabrajati danima uglavnom, nitko neće reći: “ljudi pretjerali smo”.
Službe nadzora na moru možda ne rade svoj posao dovoljno učestalo, koliko bi mi željeli, ali kad i rade, evo “malog hrvackog ćovijeka”, propne se na stražnje noge jer su eto baš njemu zaplijenili neoznačenu vršu, mrežu ili neku drugu klopku ili alat koju je ilegalno pobacao u more. Pokušajte zamisliti samo što bi sve inspekcije našle da im pretresu kuće, magazine i vikendice gdje drže zamrzivače, neki i po nekoliko njih.
Lagat će opet da su neki drugi krivi što ribe više gotovo i nema. Zapravo je najveća štetočina u Jadranu „mali hrvacki ćovijek“ čiji je Jadran slika i prilika – oduvijek bio.
